Christian Guay-Poliquin: TEŽINA SNIJEGA 

Izdavač: Hena com 

Ocjena: ⭐⭐⭐⭐

 

“Snježna oluja tutnji. Kao da ne može dočekati da me prekrije, pritisne, poklopi. Kao da se oblizuje prije negoli će me proždrijeti. Snijeg je postelja od oštrih kristala. Oko mene šulja se tama. Noć je gladna, a pahulje su mesojedi.”

Divni opisi prirode (dio zasluga sigurno ide Daliboru Joleru, za odličan prijevod), od kojih ti stvarno postane hladno, vratili su me godinama unatrag dok sam “gutala” norvešku trilogiju Trygvea Gulbranssena (Nema puta naokolo, Vjetar s planine, I vječno pjevaju šume). Kad malo bolje razmislim, trebalo bi to ponoviti.

Dakle, trebat će vam samo topla dekica, neki vrući napitak i avantura može početi.

Već na samom početku, autor nas je iznenadio – priča započinje poglavljem br. 38, međutim i dalje se nastavljaju čudni brojevi. Na prvi pogled nemaju smisla no s vremenom otkrijemo da se jednostavno radi o visini snijega, umjesto o uobičajenom redoslijedu samih poglavlja.

Vremenske neprilike odražavaju karakter likova – u početku su svi optimisti. Kako snježni pokrivač raste i pogoršava se vrijeme, tako su i glavni protagonisti sve nervozniji.

U ovom slučaju, “težina snijega” je puno više od prirodne nepogode.

“Nema se tu više što vidjeti. Uhvaćeni smo u zamku u moru leda. Dvadeset tisuća milja ispod zime.”

Što se samog sadržaja tiče, mogli bismo reći ovako: mjesto radnje – nepoznato; vrijeme radnje – nepoznato; glavni likovi: Snijeg, Matthias i neimenovani pripovjedač.

Starac Matthias živi na vrhu brda, izoliranom od ostatka sela i čeka da snijeg okopni. Dok mu se nije pokvario automobil, svakodnevno je posjećivao bolesnu suprugu. Uskoro dobiva društvo – mladića bez imena, koji je krenuo na put kako bi se vidio s ocem (koji u međuvremenu umre). Mladić doživi strašnu automobilsku nesreću, zbog čega je ovisan o tuđoj pomoći.

Seljani pronalaze rješenje: Matthias će se brinuti za mladića, a oni će mu zauzvrat donositi hranu, lijekove i drva, ali i ono najvažnije – osigurati mu prijevoz do grada, čim to vrijeme dozvoli. Osim snijega, stvar će dodatno otežati nestašica struje i benzina, kao i smanjene zalihe hrane.

Posebnu draž ovom romanu daje autorova priča, reklo bi se ni o čemu, ali u konačnici govori o mnogo čemu. Kako dvije osobe mogu preživjeti u teškim uvjetima, ovisni jedan o drugome, a da se u određenom trenutku ne pobiju? 

Čitatelj ne može, a da se ne zapita što bi on učinio u određenom trenutku, ovisno o liku u koji bi morao uskočiti – jednog nepokretnog koji u potpunosti ovisi o drugomu ili onog koji je silom dobio zadatak brinuti se o jednom invalidu. Pitala sam se to puno puta i na kraju došla do zaključka da bih pukla, kad-tad, neovisno o kojoj ulozi se radilo. 

Svakodnevne aktivnosti u kući djeluju dosadno, svaki dan je isti, ali čitatelju je sve samo ne dosadno. Sve se odvija u stalnom iščekivanju što će se dalje dogoditi i hoće li ova dva slučajna putnika konačno moći napustiti planinu.

“Ponovno sniježi. Pahulje su tako meke kao da su ih oblaci samljeli u prah. Kao da nam zima hoda po glavi.”

Poglavlja u romanu su vrlo kratka i odlikuju se brzom radnjom u kojoj je ponekad bitnije ono što nam autor nije rekao, kako bi nam izazvao tjeskobu i dobro nas protresao.

Jedino što mi je nedostajalo u cijeloj priči je razlog zašto je došlo do takvog gotovo apokaliptičkog stanja, nestašice struje i benzina, a također mi je trebalo i malo više pozadine u odnosu mladića i njegova oca. No, autor je tako izabrao i ja to poštujem. Dodatni je plus što sam knjigu čitala u “pravo” godišnje doba iako je zima sa snijegom nešto što se kod nas događa sve rjeđe. Ipak, priznajem da se ne bih mijenjala s glavnim likovima – biti doslovno okovan snijegom i ledom i to dugo, dugo…, ne, hvala.

“Vani leden mjesec probada oblake. Trak njegove svjetlosti prodire duboko u sobu. Ništa se ne miče. Vrijeme se objesilo noći oko vrata pa oboje miruju.”

Za kraj vam poklanjamo priču o mitskim junacima, Dedalu i njegovu sinu Ikaru (budući da je autor pojedine dijelove svoje knjige nazvao upravo prema njima). Za vas koji ne znate, da ne morate guglati, a za sveznalice, u startu, velika pohvala.

Izumitelj Dedal načinio je labirint u kojem je kralj Minos skrivao strašnog Minotaura, čovjeka s glavom bika. Nakon što je Tezej svladao Minotaura i pobjegao iz labirinta (unatoč tomu što je Dedal rekao da je to nemoguće), Minos odlučuje kazniti Dedala i njegova sina Ikara, zatvorivši ih na vrhu velike kule.

Promatrajući ptice koje su letjele oko kule, Dedalu sine ideja kako će napustiti toranj. Skupljajući perje koje je ostajalo iza ptica, Dedal ih je vezivao zajedno, veća pera je osiguravao nitima, a manja voskom, kako bi što više sličila ptičjim krilima.

Nakon godine dana, s dva para lijepih i velikih krila, Dedal i Ikar napuštaju svoj zatvor. Dedal je savjetovao sina da se uvijek drži uz njega i da nikad ne leti preblizu moru (jer će mu se smočiti pera) niti previsoko i preblizu Suncu (jer će se rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena).

No, okusivši dah slobode, mladi Ikar postaje neoprezan i počinje letjeti sve više i više. Sunce je zagrijavalo vosak i topilo ga te mu je perje počelo otpadati s krila. Ikaru više nije bilo spasa te je pao u more i potonuo u njegovim dubinama.

Zaključak o sličnosti s knjigom, izvedite sami. Nije teško. A možda će se, na kraju krajeva, vaše mišljenje potpuno razlikovati od moga.

 

O autoru:

Christian Guay-Poliquin vrhunski je kanadski književnik koji živi i radi u Kanadi. Dosad je objavio dva romana: Le fil des kilométres (2013.) i Težina snijega (2016.). Njegov drugi roman, Težina snijega, prepoznat je od strane čitatelja i književnih kritičara, o čemu svjedoče brojne književne nagrade, kao što su: “Prix du Gouverneur général du Canada” (2016.), “Prix des collégiens” (2017.), “Prix France-Québec” (2017.), “Prix Ringuet de l’ Académie des lettres du Québec” (2017.) i “Prix littéraire des lycéens AIEQ” (2017.). Po romanu Težina snijega priprema se i film u Francuskoj.